Ja sam izabrala kamen

3. februar 1998, VIJESTI

Nada Marović - Stanić završila je Školu za primjenjenu umjetnost u Herceg Novom, gdje je poslije završene pedagoške akademije - smjer vajarstvo - bila i nastavnik. Vajarstvom se bavi još od srednjoškolskih dana i član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore od 1959. godine. Učestvovala je na brojnim grupnim izložbama, ali je do sada priredila samo tri: u palati Sponza u Dubrovniku (1962), u Pomirbenoj dvorani na Gospi od Škrpjela (prošlog ljeta) i u Herceg Novom, u okviru ovogodišnjeg "Praznika mimoze" - izložba otvorena 2. februara u Dvorani "Park". Pitamo je kako to da sada po prvi put priređuje izložbu u svom rodnom gradu, odnosno u gradu u kom stalno živi.

Tačno je: rođena sam Novljanka i bila sam đak i nastavnik čuvene Umjetničke škole u Herceg Novom koju su završili brojni umjetnici, najpoznatiji jugoslovenski, pa i svjetski umjetnici. I vajar sam. Zašto nisam izlagala? Čovjek, valjda, nešto se malo boji u svom mjestu. Ja sam veoma stidljiva osoba, i ja se, eto, zaista bojim. Izlagala sam na svim grupnim izložbama gdje sam bila pozvana. Ne plašim se izlaganja, ne bojim se izložbi, ali ja se bojim riječi...

Zašto?

Zato što sam veoma odgovorna osoba. Šta znači reći nešto što je pogrešno? Pa to će svako pročitati, pitaće se šta ova osoba priča. A što se tiče izlaganja, ja sam, pravo da vam kažem, spremna i da me napadnu, ne mora svakom da se sviđa to što ja radim. Tačnije, ako se već izlaže, onda se mora prihvatiti i kritika i kompliment. Stvaralaštvo je poseban svijet, ali riječ mora uvijek da bude odgovorna.
No, još nešto za moje izložbe. Eto, prvo me kao iz rukava, da tako kažem, prošlog ljeta izbukao don Branko Zbutega i tako primorao da izlažem. To me prijatno iznenadilo: zašto baš mene da izabere da izlažem na Gospi od Škrpjela. Mislim da je to veliki kompliment za svakog umjetnika, jer don Branko Zbutega pravi izložbu iz cijele Jugoslavije, i to - jednom godišnje. Zašto sam bila baš ja - ja to ne znam. A što se tiče ove treće izložbe, izložbe u Herceg Novom, odabrao me naš veliki prijatelj Dragan Mračević pošto je on ove godine selektor likovnog programa. Eto, i on je krivac...

Vjerovatno ste rijetka umjetnička porodica u Crnoj Gori: suprug Vojo slikar svjetskog renomea, sin Tomislav pijanista (živi i radi u SAD). Da li ste dio svoje snage i vremena pretočili u njihovo stvaralaštvo?

To je možda sudbina svake žene u svim profesijama da su malo, da tako kažem, oštećene. No, to ne mora da bude baš tako. Naprotiv, one su sretne ako su nešto dorinijele uspjehu članova svoje porodice. Uostalom, to je pomalo sudbina svih žena, ali one zbog toga upšte nijesu nesretne. Pa ni ja, naravno.
A što se tiče toga da smo mi rijetka umjetnička porodica u Crnoj Gori, ne znam. Ja u to ne vjerujem. Tačnije, ja momentalno ne mogu da se sjetim pa da vam odgovorim da li ima drugih, ali sam sigurna da ih ima. Primjera radi, u jednoj porodici gdje su pravnici, to je nekako i normalno da se djete usmjerava na pravo; ili u porodici hirurga - i sin i kćerka uče hirurgiju, ili bar medicinu. I još nešto što ima logike. Dijete u porodici gleda šta vi radite, vi ste mu jedini i prvi uzor. Nije sada u pitanju da dijete ne bi moglo da bude nešto drugo (talenat se ne naslijeđuje) već ono u početku i ne zna ništa drugo. A mnogo zavisi od tog prvog saznanja.

Sve do prije dvije-tri godine Vi ste bili jedini vajar u Crnoj Gori. Da li je vajarstvo, možda, privilegija muškaraca? I šta mislite o crnogorskom vajarstvu uopšte?

Vajarstvo je završilo puno njih. Bilo je, naravno, i nekoliko žena-vajara. No, one su kao i mnogi naši vajari otišle iz Crne Gore. Inače, Crna Gora je imala sjajnih kipara - Stijović, Luka Tomanović, Gržetić...
U umjetničkoj školi, naravno, bilo je više muškaraca koji su se bavili kiparstvom jer klasično kiparstvo su kamen, drvo i bronza. Danas, u modernom dobu i vremenu, nijesu samo to materijali. Eto, primjera radi, danas materijal može da bude iz otpada. Iz moje generacije moram pomenuti jednog sjajnog vajara, a to je Momo Vuković, koji živi u Sloveniji i jedan je od najpoznatijih vajara u Sloveniji iz te generacije. Od kolega iz Crne Gore ja zaista mnogo cijenim talentovanog Pavla Pejovića, s tim što ove mlađe ja zaista ne poznajem.

Jednom ste negdje izjavili da imate osjećaj kao da ste sve svoje skulpture "uzeli iz prirode". Šta to znači?

U Crnoj Gori postoji kamen, more i zelenilo. E, ja sam uzela kamen, i to kamen iz prirode, i od toga pokušavam nešto da napravim. Istina, ja ne radim u tvrdom kamenu, jer je to malo teže. Ja sam pronašla neki moj materijal. Tačnije, Vojo mi je prvi put donio kamen koji čak može i da pluta. To se divno oblikuje. To je veoma zanimljiv materijal. Ima ga i ovdje, a to je praktično neka vrsta sige. Sada se čak radi i neki vještački naduveni materijal. Takav materijal meni odgovara.

Osnovni motivi vaših radova su čovjek i ljubav, s tim što je ljubav posebno izražena. Šta kažete o tome?

Ljubav nam je u životu najvažnija stvar. Voljeti prijatelja, dijete, muža... To je glavni motiv umjetnosti uopšte. To je glavni motiv jednog slikara, jednog likovnog umjetnika, muzičara. Čak se može ići i u apstrakciju, pa opet umjetnik može da kaže: to je moja ljubav. Uglavnom sve treba da bude posvjećeno čovjeku.

Negdje se nagovijestili da imate potrebu da se vratite intenzivnijem radu. Postoji li nešto da vas posebno podstiče?

Poslije ove dvije izložbe - u Gospi od Škrpjela i ove danas u Dvorani "Park" - valjda ću početi. Imam neku potrebu da počnem. Ali i sa nekim strahom. Skoro kao početnik, što možda i jesam...