Dugo godina Nada Stanić Marović bila je jedina žena vajar u crnogorskoj umjetnosti. Radila je kamene
skulpture i redovno izlagala na izložbama ULUCG-e, samostalnoj izložbi prije 35 godina, u palači
Sponza, u Dubrovniku i nedavno, u Pomirbenoj dvorani na Gospi od Škrpjela. Njena plastika je bila
zapažena po plemenitom odnosu prema motivu i materijalu, po serioznosti obrade i nepretencioznosti.
Za ovu treću, samostalnu izložbu sakupljena su djela nastala u dugom vremenskom periodu, od ranih
šezdesetih, kad je počinjala, pa do početka devedesetih godina.
Nadine skulpture nijesu rađene
meko i sentimentalno čak i kada motiv tome vodi - prikaz ljubavi, likovi žena i djece. Ona zadržava
čvrstinu u mjeri u kojoj to traži materijal i uspjeva da sačuva jedinstven stilski izraz i kad obrađuje
tvrdi kamen, ili gips kao predložak na rad u kamenu ili jedan specifični laki kamen pješčanik (negdje
ga zovu i siga) i koji traži izgrađen pristup da bi se u njemu postiglo ono što umjetnik želi. Njene
skulpture su stilski jedinstvene i prepoznatljive. "Forme moje skulpture su arhaične. Imam osjećaj
kao da sam ih digla iz prirode. Okruženi smo kamenom - to je Crna Gora" - kaže Nad Stanić Marović.
Međutim, da bi postigla taj svevremnski arhaični izraz ona je definisala osobenu stilizaciju i njena
plastika iako malih formata ima nešto od Brankusijevog manira, tajnovito stilizovanih oblika trajnog
značenja. Tu težnju ona ističe kao svoju naklonost, a srodnost se naročito uočava kad su prisutne i
motivske sličnosti. Brankusijev "Poljubac" bi se u tematskoj cjelini Nadine plastike osjećao kao na
pravom mjestu. Uravnoteženo oblikovanje masa Nada nastoji da ne naruši obradom. Ona je površinska i
blaga, često svedena na urezivanje, čime se čuva čistota osnovnih kontura.
"Karakteristično je postojanje sažete, čiste forme koja nije proistekla iz same stilizacije već je ta
stilizacija istovremeni, izgleda dodatni proces pojednostavljivanja volumena" - istakla je svojevremeno
Lidija Jablan povodom "Žene sa instrumentom" koja je jedna od najupečatljivijih Nadinih skulptura.
Nekoliko radova privlače posebnu pažnju. To su mazno nježna "Ležeća figura", kompaktna "Djevojka i citra",
dekorativno postavljene upečatljive "Maske". U Nadinoj plastici se, osobito komadima rađenim u pješčaniku,
mekom, lakom i varljivom, osjeća jedinstvena izražajnost, zgusnutost definicije i kompaktnost oblika, čime
poprima neke karakteristike egzotične, čak totemske skulpture. Izraz je potenciran arhaičnim konturiranjem
pa ponekad i bojenjem skulpture. Najbolji primjer cjelovitosti takvog pristupa je brankusijevski koncipiran
"Portret Iva Andrića". Zadivljujuće je sa koliko je malo intervencija u materijalu postignuta upadljiva
sličnost sa likom i ostvarena asocijacija na izuzetnost i mudrost jednog izvanrednog čovjeka. Sva saznanja
o velikom piscu stečena tokom dugogodišnjeg njegovog prijateljstva sa porodicom Stanić, Nada je minimalnim
sredstvima utisnula u zeleno patinirani pješčanik. Čini se da bi ovaj rad bio najadekvatniji ukras i simbol
neke od institucija koje nose Andrićevo ime.
Već nekoliko godina Nada ne radi gotovo ništa, ni ona nekolika rada godišnje sa kojima se pridruživala
kolegama na zajedničkim izložbama i salonima. Poticaj za rad su joj davali ljubav, nežnost i radost, a onda
nam se, kaže ona "nešto strašno dogodilo - tada se u meni nešto ukočilo, smrzlo". Ipak ima potrebu da se
vrati radu. Kada je bila "u rodnoj kući na Luštici s vrata je pala zmija, i to je iniciralo djelo na kojem
sada radim".
"Izravno klesanje je pravi put do skulpture ali najopasniji za one koji ne znaju ići tim
putem" isticao je Brankusi ali je na taj način koji za njega nije bio opasnost, radio svoje nadnaravno pa
i minimalne forme. Izgleda da je Nada Stanić Marović kojoj je to omiljeni vajar prihvatila taj "pristup" i
vješto ga primjenjuje na formatima i u materijalu koji odgovara njenoj senzibilnoj i nenametljivoj
stvaralačkoj prirodi.
Olga Perović, likovni kritičar