NADASTANIC

Dugo godina Nada Stanić Marović bila je jedina žena vajar u crnogorskoj umjetnosti. Radila je kamene skulpture i redovno izlagala na izložbama ULUCG-e, samostalnoj izložbi prije 35 godina, u palači Sponza, u Dubrovniku i nedavno, u Pomirbenoj dvorani na Gospi od Škrpjela. Njena plastika je bila zapažena po plemenitom odnosu prema motivu i materijalu, po serioznosti obrade i nepretencioznosti.

Za ovu treću, samostalnu izložbu sakupljena su djela nastala u dugom vremenskom periodu, od ranih šezdesetih, kad je počinjala, pa do početka devedesetih godina.
Nadine skulpture nijesu rađene meko i sentimentalno čak i kada motiv tome vodi - prikaz ljubavi, likovi žena i djece. Ona zadržava čvrstinu u mjeri u kojoj to traži materijal i uspjeva da sačuva jedinstven stilski izraz i kad obrađuje tvrdi kamen, ili gips kao predložak na rad u kamenu ili jedan specifični laki kamen pješčanik (negdje ga zovu i siga) i koji traži izgrađen pristup da bi se u njemu postiglo ono što umjetnik želi. Njene skulpture su stilski jedinstvene i prepoznatljive. "Forme moje skulpture su arhaične. Imam osjećaj kao da sam ih digla iz prirode. Okruženi smo kamenom - to je Crna Gora" - kaže Nad Stanić Marović. Međutim, da bi postigla taj svevremnski arhaični izraz ona je definisala osobenu stilizaciju i njena plastika iako malih formata ima nešto od Brankusijevog manira, tajnovito stilizovanih oblika trajnog značenja. Tu težnju ona ističe kao svoju naklonost, a srodnost se naročito uočava kad su prisutne i motivske sličnosti. Brankusijev "Poljubac" bi se u tematskoj cjelini Nadine plastike osjećao kao na pravom mjestu. Uravnoteženo oblikovanje masa Nada nastoji da ne naruši obradom. Ona je površinska i blaga, često svedena na urezivanje, čime se čuva čistota osnovnih kontura.

"Karakteristično je postojanje sažete, čiste forme koja nije proistekla iz same stilizacije već je ta stilizacija istovremeni, izgleda dodatni proces pojednostavljivanja volumena" - istakla je svojevremeno Lidija Jablan povodom "Žene sa instrumentom" koja je jedna od najupečatljivijih Nadinih skulptura.

Nekoliko radova privlače posebnu pažnju. To su mazno nježna "Ležeća figura", kompaktna "Djevojka i citra", dekorativno postavljene upečatljive "Maske". U Nadinoj plastici se, osobito komadima rađenim u pješčaniku, mekom, lakom i varljivom, osjeća jedinstvena izražajnost, zgusnutost definicije i kompaktnost oblika, čime poprima neke karakteristike egzotične, čak totemske skulpture. Izraz je potenciran arhaičnim konturiranjem pa ponekad i bojenjem skulpture. Najbolji primjer cjelovitosti takvog pristupa je brankusijevski koncipiran "Portret Iva Andrića". Zadivljujuće je sa koliko je malo intervencija u materijalu postignuta upadljiva sličnost sa likom i ostvarena asocijacija na izuzetnost i mudrost jednog izvanrednog čovjeka. Sva saznanja o velikom piscu stečena tokom dugogodišnjeg njegovog prijateljstva sa porodicom Stanić, Nada je minimalnim sredstvima utisnula u zeleno patinirani pješčanik. Čini se da bi ovaj rad bio najadekvatniji ukras i simbol neke od institucija koje nose Andrićevo ime.

Već nekoliko godina Nada ne radi gotovo ništa, ni ona nekolika rada godišnje sa kojima se pridruživala kolegama na zajedničkim izložbama i salonima. Poticaj za rad su joj davali ljubav, nežnost i radost, a onda nam se, kaže ona "nešto strašno dogodilo - tada se u meni nešto ukočilo, smrzlo". Ipak ima potrebu da se vrati radu. Kada je bila "u rodnoj kući na Luštici s vrata je pala zmija, i to je iniciralo djelo na kojem sada radim".
"Izravno klesanje je pravi put do skulpture ali najopasniji za one koji ne znaju ići tim putem" isticao je Brankusi ali je na taj način koji za njega nije bio opasnost, radio svoje nadnaravno pa i minimalne forme. Izgleda da je Nada Stanić Marović kojoj je to omiljeni vajar prihvatila taj "pristup" i vješto ga primjenjuje na formatima i u materijalu koji odgovara njenoj senzibilnoj i nenametljivoj stvaralačkoj prirodi.